SRCE MOJE...
Koliko si me puta nazvao svojim srcem?Ah uistinu neznam...valjda bezbroj puta.Ali znam kada si to prvi put rekao...Onoga dana kad si u trenutku hrabrosti,u onom što bude-bude trenutku rekao:" Da si sada kraj mene,nježno bih ti šapnuo na uho one dvije riječi..."
Da,pravila sam se da neznam o čemu govoriš i nagovarala da mi odmah kažeš što bi mi to rekao...A rekao si da me voliš,da misliš da me voliš,jer što je to drugo ako ne ljubav kada ti netko ne izlazi iz misli...kad čezneš za nekim...
Ostadoh bez riječi,nisam znala kako reagirati,što reći...Jer u tom trenu više nisam imala kamo...ogolio si moju dušu.Morala sam reći da i ja osjećam isto,da volim te u tišini...i patim.Izgovorila sam to u strahu ali i konačno odahnula,sad sve znaš.Sad živimo tu ljubav.živimo za trenutke kad pripadat ćemo jedno drugome,kad će se naše duše sjediniti.U svakom trenutku mi iskazuješ ljubav,kuneš se njome...kažeš siguran si u nju.A ja...srce ti vjeruje...u potpunosti.A um me muči sumnjom.Što ako te samo zabavlja moja ljubav,moja čežnja,bol...Što ako se smiješ kad nudim ti srce svoje,kad kažem da ljubim te...a ja to ne vidim.
I strah me...tako me strah i tako sam tužna.Što...što ako um pobijedi osjećaje,ako sumnja prevlada...što ako me uistinu voliš tom snagom a ja zbog sumnje povrijedim te...Ne bih si to nikada oprostila.Toliko te ljubim da ću ću radije slušati srce i voljeti te,pa makar ti povrijedio mene.Ja nekako preživjet' ću...Ali nebih preživjela znajući da tvoje srce pati,da ti si tužan.To nikako.Volim te,srce moje....