I sad se sjećam kako mi je jasno postavio dva uslova: "Ovo je bez obaveza!" i "Ako se probude osjećaji, kaži, da prekinemo na vrijeme!" 
Dobro, mislila sam, mogu ja to... Uslovi prihvaćeni, dogovor pao, viđanja počela. Ima li išta slađe nego tajno? Njemu je to, priznajem, išlo puno bolje nego meni, jer ne znam ima li ijedna žena na ovom svijetu da može biti blizu nekom muškarcu, dati mu sve i ostati ravnodušna.
Ne znam šta se desilo, bit će da se prekidač za osjećaje pokvario, uhvatila sam sebe da razmišljam o njemu i u onim danima kad se nismo viđali. Znala sam da je on savršen što se osjećaja tiče, emocije na off i idemo dalje. Znala sam da mu nisam prioritet, da sam samo opcija. A on je meni bio prioritet...
Tko bi znao kad je to postalo tako... I dalje sam se nosila s tim dobro, život me naučio da krijem osjećaje zbog vlastitog dobra.
Ali onda se pojavio novi problem. Bol. Boljelo me njegovo ponašanje, njegova hladnoća. Izdala sam se, suze su me izdale.
Suze pred njim? Ne, to ne smijem, to nije ono što mi treba. Ali, bilo je kasno. Tišina, zagrljaj, poljubac. Nije otišao od mene, nije tražio da prekinemo, iako je znao da su to osjećaji. Oni isti osjećaji koje mi je na početku zabranio...
Izdao si se, moj dragi. Nisi ti ništa jači od mene, možda samo bolje glumiš.
I danas mi zna reći: "Znaš, moje ti je srce tada bilo kao smrznuta zemlja. Prvo si je morala otopiti, da bi posijala ljubav. Trebalo je vremena..."
Sve prave ljubavi su tužne? Ma ne, otkud ti to? Sve prave ljubavi su... tajne.❇*•.¸¸.•*❇




..Ponekad je potrebno otići ne čekajući nikoga da vam to kaže, i ne pitavši nikoga. Prije nego vam to kaže onaj koga volite..Oči i postupci su vam već odavno sve rekli.Treba dostojanstveno otići... Prije nego te riječi kliznu s njegovih usana...